Tek kada smrtna tišina zavlada
Shvatimo značenje života.
Nekome pustoš,a nekome spoznaja..
Prijeko potrebna.
Dok čekam novi dan, klečim zarobljena u vremenu.
Zaboravljam da i noć ima svoju suštinu.
Nekome tama a nekome putovanje u dubinu.
Poznatu ali zaboravljenu.
Isprepleteni prsti i križ na čelu,
Pa u strahu izgovaram molitvu.
Izgovaram ju kao frazu nerazumljivu
Jer misli mi negdje drugdje lutaju.
Traže sklonište od bola..traže utjehu.
Utrnula koljena ne osjećam,
Ali ne marim..tek oči čvrsto zatvorim
I dalje nastavim.
Riječi tiho izgovaram kao u bunilu
Jer bojim se, ako molitva prestane
I tvoj život će da nestane.
Marijana Šimić
