Moj nisi…
A i ovo crno vino u čaši tuđe je
i sve izgleda k΄o loš nenapisani stih,
a poezija je život ovom lutajućem srcu
kod koga zajedno tuga i sreća žive.
Imam samo još djelić sebe,
deset prstiju i jedan san.
Iz kamena cvijet niče,
baš kao i riječi sa ove pjesnikove usne.
Znaš kad oči najviše zlate se?
Kad ljubavi u srcu ima.
Dišem za dan kad ponovo bićeš
moje plavo popodne bez kapi kiše,
radost koju ni olujno nebo ne obriše.
Pusti neka tajne jednom na uvo zašume,
neka otpuste svoju gorčinu i slast.
Jer tako, baš tako polako ljubav će
ulogu svoju da shvati lako,
jer naše tajne poput potoka teku
i u sebi nose galebova toplinu meku.
Želim da smisao svake patnje moje
bude u boji zrelog suncokreta.
Postoje valovi duše
koji sve osim ljubavi silama svojim
i snagama vjetra mogu da sruše.
Bježiš od mene, bježim od tebe,
a uvijek završimo zajedno u mom snu
Nada Matović
