Idem sporim korakom
dok prisjećam se
svih onih dana
i koraka
koji vodili su
prema ovome danas,
prema praznome
prostoru
u kojem prevladava
samo ona neka
teška koprena sumaglice
satkane od najfinije tuge
dok srce ubrzava
svoj ritam
na svaki moj
sve sporiji
i sporiji korak
dok suze kreću
na put niz ionako
izborane obraze
prateći svoj put
uz zadnji korak
dok padam polako,
ali sigurno prema
svom vlastitom
ponoru…
Martina Kopić
