Nisam jedna od onih koji bez prve jutarnje kave ne mogu ni razgovarati, a kamoli živjeti. Zapravo, kavu pijem tek toliko da sjedim za stolom i izgledam kao da pripadam civiliziranom društvu.
Postoje oni ljudi koji su stručnjaci za kavu. Sigurno poznajete barem jednog od njih. To su oni što naručuju “Flat White s malo pjenice i s mlijekom od sretnih krava zagrijanim na točno šezdeset i tri stupnjeva Celzijevih”. I postojim ja. Ja ću reći samo, “Jedan nes samo, molim. Ne znam ni koji.” Kad mi konobar ponudi opcije, osjećam se kao da sam na ispitu iz kvantne kromodinamike. Kokos, vanilija, čokolada, lješnjak, i to su okusi koje znam napisati, a one čudne latte kave ili što li su već, neću ni spominjati. Zatim želim li toplo ili hladno mlijeko. Ma daj mi, čovječe, bilo što u šalici, samo da ne budem jedina koja ništa ne pije jer, ipak smo došli na kavu.
Na poslu, recimo, ta kava je gotovo poput misterioznog napitka s posebnim moćima. Nije da mi je stvarno potrebna za preživljavanje, ali kad čujem onu magičnu rečenicu “kava je kuhana”, radni dan automatski postaje bolji. Pa, barem tih pet minuta.
Za mene kava nije hedonizam, nego opravdanje. Kod kuće, kad kažem da idem “popiti kavu”, ono što stvarno mislim je, “Idem sjesti i gledati u mobitel barem dvadesetak minuta, bez grižnje savjesti”. Šalica je ispred mene samo kao rekvizit. Ponekad je čak i ne popijem do kraja, pa se osjećam kao kriminalac jer ostavljam pola šalice nečega što je netko drugi spreman platiti bubregom.
A miris kave? Oni pravi kavoljupci kažu da je to najljepši miris koji postoji. Samo on ih može podići iz mrtvih. Kada ih vidim kako guštaju u tim mirisima, zatim krenu ispijati i komentirati arome te čudesne tekućine, osjećam se kao da sam na pogrešnoj zabavi. Oni su na festivalu okusa, a ja sam samo došla jer su mi rekli da ima stolica viška. Ili kao da sam na izložbi umjetničkih slika. Svi hvale onu jednu, a ja zbunjeno stojim i pitam se zašto izgleda kao da ju je naslikao moj mačak Dragutin.
Ipak, moram priznati da ima nešto u tom ritualu ispijanja kave. Čak i ako nisam oduševljena okusom, taj trenutak kada sjednem, zavalim se i osjetim da svijet malo usporava, to vrijedi više od Kopi luwak kave. Ako niste znali, a da vam uštedim vrijeme na guglanju, to je najskuplja kava na svijetu, a skuplja se iz izmeta životinje azijski cibet. Kilogram te kave košta više od onog bubrega koji bi neki dali i za običnu kavu nekog domaćeg proizvođača. Dobro, sad pretjerujem, nije baš toliko, ali zaista je preskupa.
Na kraju, dolazim do zaključka da je kava moja izlika-predah. Možda nisam njezin najveći obožavatelj, ali priznajem da dobro odigra svoju ulogu. Drži me na mjestu dovoljno dugo da se osjetim kao da mi je život na trenutak malo stao. Pruža mi priliku da pregledam što ima na društvenim mrežama, ili možda čak napišem, ili pročitam, koju stranicu knjige. I možda, samo možda, upravo u tome leži njezina prava snaga. Ili je to onaj kofein koji, znate, nisam osjetila i o kojem nisam ovisna?
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
