Poezija

Idem sporim korakomdok prisjećam sesvih onih danai korakakoji vodili suprema ovome danas,prema praznomeprostoruu kojem prevladavasamo ona nekateška koprena sumaglicesatkane od najfinije tugedok srce ubrzavasvoj ritamna

Nisi dijelomovih muka. Ne vidiš,ne čuješ. Alarm,uzbunupred kraj. Jedvicesi ovdje. Ganjašboce idimove. Nije tistalo domoje tuge. Egoizam –prevladavau arterijama. Samo,neka jetebi dobro. Ostalimakako bude. Po

Njen pogledUvijek je bio zagledanNegdje u daljinuU odrazu njenih očijuBilo je nešto čudnovatoKada bi te pogledalaOsjetio bi mirMore ljubavi prema svimaToliko toplineA opet su u

Hodam po poljanamarazrušenih snovadok bosa mi stopalaranjavaju krhotineizgubljenih nada,a suze padaju naizmaglicuraspršenih osjećajanošenih ledenimvjetrovima stradanja…Hodam po cestinekih davnihzaboravalutajući betonomispucalim odzaostale tišinekoja sa sobom vučesamo boldok

U Muzeju anđelapada kiša kristalna.Smoči li im krila,tko će ih osušiti? U Muzeju anđela stanujuboje bijelih ovčicai biserja s Ohrida,ne crnila sipa i ugljena. Na

Ne vidimsvjetlost. Niti izlaziz tunela. Muljseže. Ka umu. Gušim seu glibu… Novoga –pokušaja. Ispravnihnamjera. Mudrostii dobrote. Nisamhtjela… Još većipakao odprošloga. Ali očito… Jedino štomogu imati.

Jednom shvatiš koliko je sve prolazno…I želiš uhvatiti sve sretne trenutke…I oni ti klize kao pijesak kroz prste…Možda shvatiš koliko su sitnice bitne…I pamti ih

Raspraves tobom.. Nemajunikakvogsmisla… Inatiš se,prkosiš… Ne slušaš. Glas mograzuma… Uništavašnaša dobra. Ono vrijedno,nepotkupljivo. Povjerenjeiščezava… Poputleptira. U bijeguod oluja. Mrštiš se. Ponašajući,neadekvatno. Gubimvolju za. Bezbrojnimnastavkom. Ova

Bila sam nemirZavoljela mirBila sam na dnuAli zbog tebe sam ustalaNaučio si me da se ponovo smijem…Da zavolim zvjedano neboKoje si toliko volioTebe nema višeA

Tražim tvoj pogledu nepreglednoj masi ljudioko mene dokprave zidgušeći me svojimmirisima zaostalimposlije svih putevakojima prošli su…Tražim tvoj pogledu masi izmeđukapi kišešto teško spustila senad beton

Kiša ispiremoju bol… Tegobnorominja. (Pra)drevnamelankolija. Bez brige otome kogaće potopiti. Srušiti,sravniti. S vlažnomzemljom… U njenimkapljama. Dakako,uviđamsebe… Hladnu,promrzlu,daleku… Neshvaćenuod ostatkasvijeta… Već odavno,nije bitno… Navikla sam,biti omražena.

Ruže rastu o suncu i zemlji,kiša o oblacima i oluji,ljudi o riječi, životu u boji. Ako ti napišem pjesmu,dani su samo tvoji. Dugo nisam bila