Ustala je rano. Skuvala kafu i sjela za stočić ispod stare lipe, koja je širila opojne mirise svojih cvjetova, koji su otvarali svaku poru. Naspram njene kuće gradio se stambeni objekat četvorospratne zgrade i svaki dan su dolazili radnici i radili na njoj. Bilo ih je mnogo. Ponekad su dolazili na česmu da piju vode. Sunce ju je svojim toplim zracima omamljivalo lakim dremežom. Trgnuo ju je blještavi odsjaj, koji je bio usmjeren ka njenim očima. Pomislila je, da je još u krevetu i da je to odsjaj od stakla na prozoru. Okrenula se na stranu, i sve se opet ponovilo. Pomislila je, možda je to odsjaj sunca kroz grane drveta. Ustala je i pošla do kupatila da uzme veš iz mašine i raširi na terasu. Taman dođe do sredine žice, kad isti odsjaj. Pogleda, vidi mušku osobu, drži dvogled, okrećući ga tako da svjetlost obasja njene oči. Ništa joj jasno nije bilo, čemu sve ovo i šta se skriva iza svega. Nelagodno joj, a obuzima je laki strah. Uđe u kuću i sve ovo ispriča starijoj sestri, koja je počela da joj se smije. I tako, kad god bi izašla da širi veš, sve bi se isto ponavljalo. Prestala je i da misli o tome i da na to obraća pažnju. Bila je zapošljena u jednoj banci u kojoj je mijenjala ženu do povratka sa trudničkog bolovanja. Tog dana radila je u drugoj smjeni pa je pošla ranije da je ne bi autobus ostavio. Dođe na čekalište i, taman, u tom trenutku naišao je autobus. Uđe i sjedne. Na sjedištu do nje sjeo je nepoznat muškarac, koji ju je s vremena na vrijeme odmjeravao. Izvinjavajući se upitao je, koliko je sati, odgovorila je, a potom nastavio:
„Baš ste vrijedni“…
Pogledala ga je i upitala odakle on to sve zna. Smiješeći se, odgovorio je da ju svaki dan sa susjedne zgrade dvogledom posmatra, kad izađe na terasu… Ustala je sa stolice i ljutitim tonom uzvratila:
„Odakle Vam pravo na to i što vam to znači“?
Odgovorio je:
„Sviđa te mi se od samog početka kako je zgrada započeta, ali nikako da Vam priđem sem pomoću dvogleda i njegovog odsjaja…“.
Izašli su na istu stanicu. Pružio joj je ruku i predstavio:
„Ja sam Aleksa“.
„Pružila je i ona svoju:
„Ina“ rekla je kratko.
Ponudio je da odu do obližnjeg restorana na kafu. Rekla je da žuri i nema vremena, zakasniće na posao… i ubuduće da se mane dvogleda i ogledala. Klimnuo je glavom, nasmijao se, a onda ponovo upitao:
„Obećavate li da drugi dan idemo na kafu“?
Odgovorila je:
„Možda“ nasmijala se i nastavila svojim putem. Razmišljala je „Bože čega se sve čovjek sjeti“.
Narednih dana su skoro svaki dan zajedno čekali autobus, bolje se upoznali, a i zaljubili se jedno u drugo. LJubav je počela, baš da cvjeta, a i oni sa njome… Tog dana je radila do kasno i morala e pješke kući, jer nije bilo prevoza. Taman kad je krenula, došao je Aleksa kao poručen. Išli su držeći se za ruke. Stigli su i do sredine mosta, gdje su zastali. Privukao ju je ka sebi i počeo da je ljubi. To su bili prvi poljupci… baš tu na mostu gdje se ljubav spaja… a nakon toga prstima napravio slovo „V“, govoreći „Ina, Volim te…“. Bilo ju je stid i pocrvenila je u lice. To je nešto što se prvi put doživljava, nešto što se vječno pamti, a još ako je to ona prava istinska ljubav, kao što i jeste bila… Kako je vrijeme prolazilo njihova ljubav je iz dana u dan cvjetala… Tih dana mnogima su dolazili vojni pozivi i moralo se ići na odsluženje vojnog roka, ali ni na kraj pameti joj nije bilo da će i njenom Aleksi stići takav poziv. Kad je došao kod nje na posao bio je tužan, a ona nervozna, nešto ljuta na svoje kući. NJemu kao da su se zamaglile oči, kao da će svakog časa da zaplače, da vrisne. Potom joj se obratio:
„Ina moram da ti kažem, stigao mi je poziv za odsluženje vojnog roka. Pokušao sam da ga odložim ali je nemoguće. Ispraćaj mi je za petnaest dana, a htio bih da se sa tobom dogovorim nešto i da mi obećaš“.
Klimnula je glavom, a on je pružio ruku prema svom džepu iz kojeg je izvadio kutijicu, a potom je otvorio. Bila je to zlatna burma, na kojoj su bili ugravirana njihova prva početna slova. Stavio joj je na ruku i rekao:
„Ina, da me čekaš dok se vratim sa odsluženja vojnog roka“. Obećala je:
„Aleksa, čekam te“.
Bio je to ispraćaj za pamćenje. Kad su došli na željezničku stanicu bilo je puno naroda. Svako je ispraćao svog vojnika. Aleksa i ona su bili zagrljeni… jedva su se rastavili, plakali su oboje… Ušao je i promolio glavu kroz prozor voza, jedva joj je pustio ruke kad su točkovi zacviljeli. Tužnog li rastanka. Dani su prolazili stiglo je i prvo pismo. Pisao joj je o svemu, da se dobro uklopio, ranije ustaje nego što je ovdje, ali nije tako loše, sem da mu nedostajemo njegovi i ja. Brzo je uzela olovku i papir da mu odgovori, jer kažu ništa vojniku nije milije nego kad mu dođe pismo, još od djevojke. Pisala mu je o svemu… da je dobro i da jedva čeka da se vrati, a potom karminom namazala usne i ostavila otisak na kraju rečenice umjesto tačke.
Stizala su pisma tamo i ovamo, sve uzbudljivija i vatrenija, a onda jednog dana ugledala je na kapiju poznati ženski lik, njegovu sestru, ali nekako tužnu, učinila joj se sa suzama u očima. Pohitala joj je u susret predosjećajući nemili događaj ili vijest o njemu što se i obistinilo.
Rekla joj je jedva čujnim glasom: „Nemamo ga više“.
Čvrsto su se zagrlile i plakale ne osjećajući i ne primjećujući ništa oko sebe
NJenog vojnika, njene ljubavi, njenog Alekse više nema, sem u uspomenama na prvu ljubav svoje mladosti.
Kad je izašla iz aviona, na aerodromu dočekala ju je Aleksina porodica, ali ne u vjenčanici, s nakončetom ili sitom i pšenicom već u suzama i jecajima, jer su trebali da žene svog sina vojnika, očekivali porod od njega, maštali o velikoj svadbi, vjenčanici i vjenčanju. Samo jedan trenutak je radost pretvorio u tugu… Ona Aleksina mlada sa crnim velom preko glave, prati svoju ljubav na vječni počinak, gdje nema ni topline ni ljubavi.
Bilo je mnogo omladine i ljudi kada su ga ispratili na put bez povratka.
Narednih dana bila je pod sedativima…
Bilo je negdje oko podne, kada je na njena vrata zakucao poštar. Otvorila ih je i tutnuo joj je u ruke bijeli koverat i nestao.
Uočila je poznat i dragi rukopis i ispao joj je koverat iz ruke: „Kako je to moguće“? Gledala je u koverat, nijema i slijepa nekoliko trenutaka, a onda joj se pogled zalijepio za pečat i datum.
Pismo je bilo poslato nekoliko dana prije njegove smrti i sa zakašnjenjem došlo je njoj do ruku.
Nikad ga nije otvorila i pročitala, a ono se tako zatvoreno još uvijek nalazi među njenim dragim uspomenama, sa burmom i presovanom ružom što zajedno kriju najljepšu i najtananiju njenu mladalačku ljubav.
I sad istrči kada čuje vojničku čizmu i trubu.
Rajka Mugoša Petrić
