Kiša ispire
moju bol…
Tegobno
rominja.
(Pra)drevna
melankolija.
Bez brige o
tome koga
će potopiti.
Srušiti,
sravniti.
S vlažnom
zemljom…
U njenim
kapljama.
Dakako,
uviđam
sebe…
Hladnu,
promrzlu,
daleku…
Neshvaćenu
od ostatka
svijeta…
Već odavno,
nije bitno…
Navikla sam,
biti omražena.
Komplementarno
neprilagođena…
Usplahirena
poput pukle
krošnje jada.
Smještena u
komorama…
Nemilog
razbora…
Jedino se
ondje ćutim
neometano.
Za raznolike
stvaralačke
impulse….
Munjevito
preminulih
rečenica.
Razlivenih
po bijelom
papiru…
Jesenskih
smrtovanja!
Lorena Vojtić
