E pa, stigao je i taj dan. Onaj kada mi svi čestitaju rođendan. Barem oni koji se još uvijek sjećaju kada mi je, ili oni koje Facebook podsjeti na to.
Dakle, četrdeset i šest godina. Moglo bi se reći da sada zaista postajem odrasla osoba. Barem bih to trebala. No, ja i dalje vjerujem da sam mlada, unatoč tome što moje koljeno, u trenutku kada ustajem iz kreveta, tvrdi suprotno.
Ali, da se razumijemo, rođendani u četrdesetima imaju svoje draži. U posljednje vrijeme često čujem da su četrdesete nove tridesete. Da, hvala na toj informaciji koju zaista ne znam tko je pustio u opticaj, ali moja se kičma u ovim godinama nekako… pa recimo samo da se čini još i starija za svoje godine.
Rođendan je dan kad slavimo činjenicu da smo ostarjeli, ali preporučuje se da to nitko ne primijeti ili, ne daj Bože, spomene. Na taj poseban dan u godini svi se prave da su sretni što ste još jednu godinu stariji, a vi se pretvarate da vas to ne dira. Jer, tko ne voli dan kada je glavna tema kako vam vrijeme prolazi, a broj svjećica na torti polako postaje izazov koji bi mogao uključiti vatrogasce?
Kad si dijete, rođendan je jedna sasvim drugačija priča. Raduješ se i jedva čekaš tu rođendansku zabavu kada se svi oko tebe čine neizmjerno sretnima. Ali, kada si odrastao, čini se da više nitko ne skače od uzbuđenja. Osim, u mojem slučaju, šogorice koja u svemu vidi nešto pozitivno i zato je pri vrhu omiljenih mi osoba.
Možda se drugima čini da poželim jednostavno zaboraviti koji je datum. “Oh, moj rođendan? Ma da, to je samo još jedan dan… Baš me briga.” Ali, duboko u sebi, znam da to nije istina. Potajno se nadam da će me netko iznenaditi tortom (Dora, znam da si je najavila, ali pravit ću se da sam iznenađena ako je zaista doneseš), ili barem omotnicom s novcem. Jer, što je rođendan bez omotnice, zar ne? (Ne dajem ideje, samo kažem). Mah, da se ne lažemo, zapravo se radujem bilo kakvom poklonu. Sjećam se onih davnih vremena kada sam dobivala fora i zabavne poklone. Prošle godine dobila sam sušilicu za rublje i usisavač. Realno gledajući, možda nije fora, ali mi je bilo potrebno.
Eh, sad, rođendanske čestitke. To je već posebna kategorija. Dobivate one klasične poruke “Sretan rođendan”, uz hrpu emotikona na Facebooku od ljudi s kojima niste progovorili godinama, ili od onih koje čak ni ne poznajete. Bliži poznanici ili rodbina uz sve navedeno možda ubace nešto poput “nadam se da ćeš imati odličan dan”. Naravno da hoću, ako nisam na poslu vjerojatno ću biti u kući, možda čak odjevena u pidžamu, jesti ću kolače i pitati se gdje su nestale sve moje ambicije.
Uz čestitke ponekad dolaze i standardni komentari o tome kako godine lete. I onda ne mogu da se ne zapitam što sam zapravo postigla za sve te godine koje su proletjele? Hoće li moj najveći uspjeh biti taj što pamtim šifre gotovo svih pekarskih proizvoda, voća i povrća? Moj drugi uspjeh je briljantna sposobnost ignoriranja rođendanskih dijeta. Ili bilo kakvih dijeta općenito.
Dakle, četrdeset šest mi je godina! Pravo vrijeme da otvorim bocu vina (iz medicinskih razloga, naravno), sjednem, i uživam u još jednom nevjerojatnom putovanju oko sunca. Ali, znate što? Na kraju dana, 46 je samo broj. Broj koji znači da mogu pamtiti stare hitove i sramiti se novih trendova, ili činjenice što ih uopće ne razumijem. To je broj koji mi daje pravo da prepričavam vlastite anegdote, a da nitko ne postavlja previše pitanja i ne zamjera što jedno te iste ponavljam možda nekoliko puta. Zato, sretno meni u 46. godini i svim divotama koje one donose.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
