Hodam po poljanama
razrušenih snova
dok bosa mi stopala
ranjavaju krhotine
izgubljenih nada,
a suze padaju na
izmaglicu
raspršenih osjećaja
nošenih ledenim
vjetrovima stradanja…
Hodam po cesti
nekih davnih
zaborava
lutajući betonom
ispucalim od
zaostale tišine
koja sa sobom vuče
samo bol
dok rasipam krhotine
svojih sjećanja
po pepelu davno
zaboravljenih uspomena…
Martina Kopić